Penzic.eu

Kada sam stigao kući, večera je već bila na stolu. Svojoj supruzi sam rekao da za nju imam važnu vijest. Sjela je da me, kao i uvijek , sasluša. Gledala je u mene i očekivala tu važnu vijest koju ću joj reći. Bože, kakvu ću joj samo bol sada nanijeti. Hoće li to ona moći podnijeti ? Jezik se zapliće. Osjećam da neću moći izgovoriti ono što želim, a moram. Sakupljam snagu i uspijevam da izgovorim: "Želim da se razvedemo".

Pređoše te teške riječi preko moga jezika i raniše ovu slabašnu ženu. Vidim da joj je teško. Bol koja se jasno vidi u njenim izmorenim očima je veća od nje. Tako je velika da se ne može opisati. Samo je uspela upitati: "A zašto?" Njeno pitanje sam zanemario, kao da ništa nije ni rekla. Više nije bilo riječi . Njih je zamijenio njen plač. Poluglasno reče: "Pa ti nisi čovjek !" Cijelu noć je plakala i vjerojatno razmišljala zašto joj to činim. Stvarni razlog nisam mogao iznijeti . Kako da kažem da među nama više nema ljubavi i da sada volim drugu ženu!?

Točno je da među nama više nije bilo one stare ljubavi. Ujutro sam joj dao papire da potpiše sporazumni razvod braka, prema kome joj ostavljam stan, auto i 30% dionica koje posjedujem u jednoj velikoj kompaniji. Samo ih je pogledala i bacila. U braku smo već 10 godina, a sada smo samo dva stranca pod istim krovom. Među nama više nema bliskosti. Udaljili smo se jedno od drugoga. Njeno bacanje papira prihvatio sam kao nepotrebno odugovlačenje, ali od moje namjere ne može me ništa odvratiti. Volim Jane i tu činjenicu ne može ništa promijeniti. Ono što sam planirao, počinje da se ostvaruje.

Predvečer sam se kući vratio kasno. Zatekao sam svoju suprugu kako nešto piše. Večeru nisam očekivao niti želio pa sam odmah otišao na spavanje. Čitav dan proveo sam sa Jane i umorio sam se. U ponoć se budim i vidim da ona još uvijek nešto piše. Tome nisam pridavao nikakav značaj pa sam ponovo zaspao. Ujutro su na mom stolu bili papiri koje je ona te noći pisala. Napisala je uvijete pod kojima će potpisati ugovor o sporazumnom razvodu braka. Bili su to čudni zahtjevi. Nije za sebe tražila ništa, osim jednog mjeseca koji bi još trebalo da provedemo zajedno. Tražila je da u tom periodu, pred drugima, postupamo onako kako se ponaša svaki normalan bračni par. Obrazložila je to činjenicom da naš sin ima ispite u školi, a ona ne želi da naš razvod loše utiče na njegov uspeh. Bez razmišljanja sam pristao na to.

Ali, ona ima još jedan uvjet. Želi da svako jutro radim ono što sam učinio prvo jutro u našem bračnom životu. Traži da je svako jutro na rukama iznesem iz spavaće sobe. Pomislio sam da već gubi razum. Međutim, ako je to njena posljednja želja i to ću ispoštovati. Ta, mjesec će brzo proći i ja ću biti slobodan. O tim čudnim uvjetima sam obavijestio Jane , a ona je podrugljivo prijetila da je to njen posljednji bezuspješni pokušaj da izbjegne razvod braka. Sa suprugom već dugo vremena nisam dijelio postelju, ali kada sam je prvo jutro uzeo u naručje, moja osjećanja prema njoj se probudiše.

Sjećanja su navirala. Bila su živa i snažna. Nisam ih se mogao osloboditi. Moj prvi dan braka sa ovom ženom je izašao na površinu. Naš sin je video kako sam njegovu mamu uzeo u naručje, i počeo da viče: "Tata nosi mamu!" Osjetio sam nekakvu gorčinu u grlu. Što bi moj sin rekao da zna što ja činim njegovoj mami!? Ne zna on koliku joj bol nanosim. Ponio sam je kroz dnevni boravak do kućnog praga, onako kako sam to učinio pre 10 godina. A ona je zatvorila oči i prošaputala: "Molim te, nemoj još govoriti djetetu o našem razvodu". Klimnuo sam glavom, potvrdivši da neću.

Kada sam krenuo na posao, ona je stajala na autobuskoj stanici. Idemo u istom pravcu, ja sam sam u autu, a ona čeka autobus. Pored nje sam prošao kao da je ne poznajem. To nikada ne mogu zaboraviti. Sljedećeg dana, dok sam je nosio, njen miris me podsjetio na sretne dane našeg bračnog života. Uvidio sam da sam je potpuno zapostavio. Vreme je ispisalo blage crte po njenom licu. Više nije mlada i lijepa kao nekada. I njena kosa se promijenila . Jedno pitanje me mučilo: Kakav sam ja to čovjek i da li joj činim nepravdu!?

Četvrti dan, dok sam je nosio na svojim rukama, vratila se ona nekadašnja bliskost prema toj ženi. Bio je to jak osjećaj koji me potpuno nadvladao. Darovala mi je deset najljepših godina svoga života. Bila je prema meni dobra i poslušna. Takva žena je pravo blago. Svaki naredni dan je jačao ta osjećanja prema njoj. Jane o tome nisam ništa govorio. Iz dana u dan moja supruga je bila sve lakša. Nije je bilo teško nositi. Mislio sam da gubi težinu zbog briga i našeg skorog rastanka. Za ženu nema većeg udarca od razvoda braka.

Jednog dana sam promatrao kako traži odjeću da se obuče. Sva odjeća joj je bila velika. Tada sam znao da mi je lako da je nosim zato što je smršavjela. Kada sam je posljednje jutro uzeo u naručje, nisam mogao ni jednog koraka krenuti naprijed. Naš sin je već bio u školi. Ostali smo sami u kući. Nisam vjerovao da se tako nešto može dogoditi. Bez nje više nisam mogao. Mome kajanju nije bilo kraja. Spustio sam je na krevet, zagrlio i zaplakao. Molio sam je da mi oprosti i govorio: "Sve do sada nisam znao koliko si dobra i što mi značiš!" Zatim sam istrčao iz kuće, sjeo u auto i otišao do Jane.

 Pred njenom kućom istrčao sam iz auta ne zatvorivši vrata. Bojao sam se zadržavanja pred njenom kućom, da se ne bih predomislio i ponovo promijenio svoju odluku. Jane me je čekala pred svojim vratima sa osmjehom na licu. Rekao sam: "Jane, žao mi je, ali ja se nikada neću razvesti od svoje supruge!" Moje riječi su je izbezumile. Bila je nepomična. Kroz suze je izustila: "Jesi li ti normalan!?" Ponovo sam se ispričao, a ona me je ošamarila i zalupila kućnim vratima. Monotoniju u moj brak donijele su sitnice. Nismo se jedno od drugoga udaljili zato što se ne volimo. Nedostajali su nam samo poneka lijepa riječ.

Nosio sam je na svojim rukama samo mjesec dana i sreća se vratila u našu kuću. Vraćajući se od Jane, donio sam čvrstu odluku da ću od sada svako jutro nositi svoju suprugu u naručju, sve dok nas smrt ne rastavi. Svratio sam u cvjećaru da kupim supruzi buket cvijeća . Prodavačica me upita: "Što ćemo napisati na podsjetnici ?" Sav sretan rekao sam: "Nosit ću te u naručju sve dok nas smrt ne rastavi". Požurio sam kući da je obradujem.

Ušao sam u njenu sobu, ali... Moja draga supruga ležala je nepomično. Napustila je ovaj svijet. Saznanje da se moja plemenita supruga mjesecima borila s tumorom, a da mene o tome nije ni obavijestila, pogodilo me je kao grom iz vedra neba! Zato je ona onako naglo smršavjela. Poštedjela me je brige i tuge, a ja sam je povrijedio na najgori mogući način. Okrenuo sam joj leđa kada joj je bilo najteže. Bio sam potpuno zaslijepljen i zaveden.

Možda će ona meni i oprostiti, ali ja to sebi nikada neću oprostiti. Znala je da na ovom svetu neće dugo ostati pa je željela da našeg sina poštedi trauma kojima bi bio izložen da smo se rastali. Željela je da se naš sin mene sjeća kao čovjeka koji je iskreno volio njegovu mamu. Udoban stan, luksuzni automobil i velika ušteđevina nisu garancija za sreću u braku. Sitnice čine život i ljude usrećuju. Nađite vremena za svog životnog suputnika / suputnicu.